Na današnji dan, prije točno 50 godina, 15. srpnja 1976. godine, zatvoren je posljednji rudnik ugljena na području sjeverozapadne Hrvatske, koji je poslovao u sklopu tadašnjeg poduzeća Ivanečki ugljenokopi Ivanec.

Ivanečki ugljenokopi proizvodili su ugljen i lignit najviše kvalitete, a ugljenom su opskrbljivali tadašnju industriju na području nekadašnje općine Ivanec, ali i šire, odnosno cijelo područje današnje Varaždinske županije. Ugljen se dopremao i do Rijeke, a njime su se opskrbljivale i željeznice.

Na taj povijesni događaj prisjeća se posljednji živući rudarski inženjer Gabrijel Košćak, koji je bio svjedok zatvaranja rudnika. Prema tadašnjem Zakonu o rudarstvu bio je odgovoran za provedbu zatvaranja rudnika, a u to je vrijeme obnašao dužnost tehničkog direktora Ivanečkih ugljenokopa.

-Posljednji pogon, zvan „Jama“, zatvoren je tijekom srpnja 1976. godine u Brodarovcu, na području tadašnje općine Ivanec. U rudniku je radilo do 1.100 radnika, uz godišnju proizvodnju od oko 250.000 tona lignita. Zatvaranje Jame završeno je izvlačenjem jamske opreme i strojeva, poput pumpi, ventilatora, lokomotiva i elektroinstalacija, a posljednji radnici na otkopima izašli su iz jame 15. srpnja 1976. godine. Taj datum smatram konačnom likvidacijom jamske eksploatacije ugljena, za vrijeme direktora Antuna Zdunića, dipl. ing. rudarstva, i mene kao tehničkog direktora – prisjeća se Gabrijel Košćak.

Ističe kako je rudarstvo u ivanečkom kraju imalo dugu tradiciju te da počeci podzemne eksploatacije ugljena sežu u 1874. godinu, kada je ugljen predstavljao iznimno vrijednu sirovinu.

Prije zatvaranja ivanečkog rudnika zatvoreni su rudnici ugljena u Konjščini, Međimurju, Golubovcu i Koprivnici.

Košćak navodi kako su postojala tri glavna razloga zatvaranja rudnika. Prvi je bila sve veća uporaba nafte kao energenta. Drugi razlog bio je odlazak velikog broja ivanečkih rudara na rad u Njemačku, gdje su u tamošnjim rudnicima mogli ostvariti znatno veće plaće. Treći razlog bio je razvoj drugih industrija, u kojima su se mladi sve češće zapošljavali, budući da je rudarski posao oduvijek bio poznat kao iznimno težak i fizički zahtjevan.

U posljednjem rudniku, u Brodarovcu, ugljen se iskopavao na dubini od oko 130 metara, a kako napominje G. Košćak, svi ivanečko-ladanjski ugljenokopi nalazili su se u području tekućeg pijeska, zbog čega je podgrađivanje svih jamskih prostorija drvenom građom bilo nužno za siguran rad rudnika, a proizvodnja je samim time bila i skuplja.