Matija Smodek, (1808.-1881.), pravnik, sveučilišni profesor

 

Rođen je u selu Novaki 1808. godine u imućnoj seoskoj obitelji. Školovao se je u Varaždinu, Šopronu, Zagrebu i Budimpešti. U vrijeme nasilne mađarizacije u Hrvatskoj predavao je u razdoblju od 1831. do 1840. godine na Akademiji hrvatski jezik – kajkavsko narječje. Zatim na pravnom fakultetu predaje privredno pravo, političke znanosti i ugarsko-hrvatsko pravo. Od 1835. godine profesor je statistike i rudnog prava, a na Pravoslovnoj akademiji od 1849. do 1874. godine predavao je uz navedene predmete i upravno zakonoslovlje.

Svoj je život posvetio znanosti, naobrazbi mladih naraštaja, predan najvišim hrvatskim ciljevima, što mu je pribavilo veliko poštovanje studenata i profesora tadašnjeg Zagrebačkog sveučilišta.

 

Ladislav Kukuljević-Sakcinski, (1815.-1896.), pravnik, ivanečki veleposjednik

 

Pravne znanosti izučavao je i diplomirao u Požunu. Uključio se je u borbu protiv Mađara, a ban Jelačić imenovao ga je povjerenikom za opskrbu hrvatske vojske u varaždinskom kraju. Obavljao je dužnosti arhivara i suca varaždinskog kotara, dok je u Županiji križevačkoj bio podžupan i veliki župan od 1867. do 1871. godine. Nakon toga se povukao iz političkog života i do kraja života je živio u Ivancu.

Od oca Franje Kukuljevića naslijedio je imanje Ivanečka Kaniža, a od obitelji Šarlaj kupio je ivanečki kaštel s pripadnim posjedom. Bavio se proizvodnjom žita i plodina, uzgojem stoke plemenitih pasmina, a u zakupu je držao i poštu s konjima.

Stekao je vlasništvo nad 800 rali šume i 100 rali oranica, livada, vinograda i drugih nekretnina. Sagradio je više stambeno poslovnih zgrada uz glavnu ivanečku ulicu prema Lepoglavi. Postao je najbogatiji Ivančanin 19. stoljeća.

Zaslužan je za obnovu ivanečke župne crkve, a u parku kraj ivanečkog dvorca podigao je kapelu Blažene Djevice Marije u zavjet pokojne supruge. Kapela je srušena 1961. godine. U oporuci je osim šire obitelji obilato darivao dobrotvorne zaklade, kulturna društva i udruge, a osigurao je i isplatu potpora za stare i nemoćne, te za bivše kmetove svog veleposjeda Kaniže, Gečkovca i Vuglovca.

 

Đuro Arnold, (1854.-1941.), pedagog, filozof, pjesnik

 

Rođen je u Ivancu 1854. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a stručno se izobrazbu stjecao je u Göttingenu, Berlinu i Parizu. Radio je kao gimnazijski profesor, zatim ravnatelj učiteljske škole, te profesor pedagogije filozofije na Zagrebačkom sveučilištu. Izabran je za rektora Svučilišta i pravog člana JAZU (HAZU). Bio je predsjednik Matice Hrvatske od 1903. do 1909. godine, urednik Vijenca i počasni član Braće hrvatskoj zmaja.

Objavio je zbirke pjesama: Izabrane pjesme (1899.), Čeznuće maštanja (1908.), Sa visina i dubina (1918.), Izabrane pjesme (1924.). Na Zagrebačkom sveučilištu potakao je 1896. godine pedagoški seminar za teorijsku i praktičnu izobrazbu srednjoškolskih nastavnika.

Autor je znanstvenih radova Etika i povijest (1880.), Filozofija prirodne nauke i sociologija (1889.), Umjetnost prema znanosti (1906.), Jedinstvena hrvatska narodna kultura (1909.) i srednjoškolskih udžbenika Logika (1888.) i Psihologija (1893.).

 

Božidar Kukuljević-Sakcinski, (1861.-1927.), pjesnik, ivanečki veleposjednik

 

Sin je slavnog Ivana Kukuljevića-Sakcinskog. Pravo je studirao u Beču i Zagrebu, a nakon završenog studija obnašao je službu podžupana i perovođe u Zagrebu te kotarskog predstojnika u Varaždinu. Od strica Ladislava naslijedio je 1896. godine ivanečki posjed s dvorcem. Bio je poklonik glazbe i književnosti, objavljivao je prikaze i kritike, surađivao je s časopisima Vijenac, Prosvjeta, Hrvatska vila, Balkan. Dopisivao se je s piscima i umjetnicima svoga vremena: Gjalski, Vojnović, Trnski, Fijan, Mandrović, Zajc, Kuhač, Faller.

Nadahnuli su ga idilični povijesni, društveni i prirodni motivi. U proznom spisu Mladost Ivana Kukuljevića-Sakcinskog opisuje mlade dane svog oca i njegova politička nastojanja.

U rukopisu je ostala nedovršena Poviest plemičke porodice Kukuljevića Sakcinskih, a iz ivanečke povijesti zabilježio je prikaze posvete kapele strica Ladislava, posvete barjaka Dobrovoljnog vatrogasnog društva Ivanec u srpnju 1891. i školske zastave 1901. godine. Bio je utemeljitelj „Braće hrvatskog zmaja“, predsjednik pjevačkog društva „Kolo“ u Zagrebu i „Vila“ u Varaždinu.

Utemeljio je podružnicu Hrvatskog planinarskog društva u Ivancu 1898. godine.

 

Nikola Faller, (1862.-1938.), dirigent i skladatelj

 

Rođen je na očevom ladanjskom dvorcu Pahinsko. Glazbeno obrazovanje je stjecao u Varaždinu i Zagrebu, a kasnije na konzervatorijima u Beču i Parizu. U školi Hrvatskog glazbenog zavoda bio je nastavnik glasovira. Bio je dirigent i ravnatelj Zagrebačke opere od 1896. do 1902. godine, intendant Kazališta u Osijeku, zborovođa pjevačkog društva Zvonimir u Splitu, Kolo u Zagrebu i predsjednik Hrvatskog pjevačkog saveza od 1924. godine od svoje smrti.

Njegova je zasluga utemeljenje baleta kao posebnog ansambla 1894. godine i obogaćivanje repertoara izvedbama temeljnih djela repertoara, naročito opera R. Wagnera, P.I. Čajkovskog, J. Masseneta, G. Puccinija, P. Mascagnija, G. Bizeta, A. Thomasa, R. Leoncavalla i L. van Beethovena. Omogućio je i izvođenje opera hrvatskih skladatelja: V. Lisinski (Porin), S. Albini (Maričon), F.S. Vilhar (Ivanjska kraljica), V. Baresa (Cvijeta). Skladao je komorna djela, zborske pjesme i crkvenu glazbu.

Nikola Feller se bavio i sabiranjem i sistematiziranjem planinske flore, a smatra ge si i tvorcem moderne križaljke, te je zaslužan i za razvitak hrvatskog zagonetaštva.

 

Mavro Spiller, (1869.-1940.), dr. medicine

 

U ivanečki kraj dolazi iz Kostajnice na dužnost kraljevskog kotarskog liječnika 1909. godine. Bio je požrtvovan, štovan i cijenjen za svoj neumorni rad u Ivancu gdje je djelovao 35 godina, a 30 godina bio je liječnik Ivanečke rudarske bratovštine (Bratimske rudarske blagajne), institucije koja se brinula za zdravlje rudara i njihovih obitelji. Uz redovan posao kotarskog liječnika, njegova ambulanta je obuhvaćala mjesne bratimske blagajne u Ivancu i Golubovcu sa više od 1000 rudara, a s njihovim obiteljima zdravstveno je zbrinjavao 4000 ljudi.

Sudjelovao je u društvenom i političkom životu Ivanca: bio je predsjednik odbora narodne čitaonice, predsjednik Crvenog križa, a pred rad ugledan član Hrvatske seljačke stranke. Na kraju karijere imenovan je višim sanitetskim inspektorom. Umro je za vrijeme posjete sinu Emilu, šumarskom inženjeru u Jajcu 1940. godine. Njegovi sinovi su 1941. godine preuzeli prezime Georgijević po majci).

 

Bruno Županić-Steiner, (1893.-), pravnik i književnik

 

Bio je jedan od prvih nogometaša u Varaždinu, a u povijest ovog športa ostao je zabilježen po prvom službenom postignutom pogotku 15. svibnja 1910. na utakmici između VGŠK Varaždin i „Olimpije“ Karlovac.

Nakon studija prava u Beču, Pragu i Zagrebu radio je u sudstvu, a od 1921. radio je u Ivancu kao odvjetnik. Bio je aktivan u društvenom i kulturnom životu Ivanca između dva rata.

Liriku je objavljivao u časopisu Mlada Hrvatska, a surađivao je u Našim pravicama, Književnim novostima, Savremeniku, Hrvatu, Šišmišu, Književnim horizontima, Varaždinskim novostima i Hrvatskom pravu.

Njegov književni rad obuhvaća prinose iz strane književnosti (Turgenjev, Scheyer, Adamič) i povijesti hrvatske književnosti (Mihanović, Bublić. Vilović, Margel Gotalovački, Galović, Marković, Miholjević). Objavio je i rad Dr. Ante Starčević u Hrvatskom pravu i prikaz povijesne kronike Đure Vilovića Međimurje (1923.).

Sjećanja pod naslovom „O 60. godišnjici planinarenja na Ivančici“ objavio je 1968. godine u „Zagorskom kolendaru“.

 

Pavica Hrazdira (rođ. Milić), (1895.-1975.), književnica, poduzetnica, predsjednica HPD „Ivančica“ Ivanec

 

Između dva svjetska rata bila je aktivna sudionica ivanečkog društvenog života kao spisateljica, amaterska glumica, predsjednica planinarskog društva i poduzetnica u rudarstvu. Uz pjesme, pisala je novele i pripovijetke o ivanečkoj sirotinji. Njezinu pjesmu Ivanečke sele, kasnije preimenovanu u popijevku Poleg jedne velke gore uglazbio je Rudolf Rajter. Pjesma je stekla popularnost pučke kajkavske popijevke.

 

Otokar Hrazdira, (1898.-1944.), rudarski činovnik, međunarodni majstor umjetničke fotografije

 

U Ivanec je došao iz Češke poslije prvog svjetskog rata. Sa suprugom Pavicom otvorio je dva mala ugljenokopa pokraj Ivanca. Sudjelovao je na 8 internacionalnih salona s 18 izloženih i nagrađivanih fotografija. U Ivancu je 1931. godine osnovao fotosekciju HPD-a Ivančica, a prvu izložbu umjetničke fotografije upriličio je u Ivancu 1932. godine. Bio je nakladnik jedinog međuratnog časopisa umjetničke fotografije Galerija, sa sjedištem redakcije u Ivancu. Objavljeno je 6 brojeva, a urednik revije bio je Pavao Špiler.

Zbog suradnje s antifašističkim pokretom, obješen je 1944. godine u središtu Ivanca s još četvoricom uglednih Ivančana.

 

Adalbert Georgijević, (1899.-1991.), dr. medicine, liječnik, obnovitelj planinarstva u Ivancu

 

S istomišljenicima je 1920. godine osnovao Ivanečki športski klub. Obnovio je podružnicu HPOD „Ivančica“ i bio inicijator gradnje planinarskog doma i piramide na vrhu Ivančice 1929. godine. Istaknuo se je i kao zdravstveni prosvjetitelj, a u Gredi je osnovao knjižnicu koju je snabdio s nekoliko stotina knjiga. Bio je veliki prijatelj Ivančana, Ivanca i Ivančice.

 

Josip Kraš, (1900.-1941.), sindikalni i politički radnik

 

Kao dijete siromašne i brojne obitelji rudara Valenta Kraša, u petnaestoj godini započinje s učenjem pekarskog zanata u Varaždinu, nakon čega odlazi u Zagreb gdje se zapošljava kao pekarski radnik. Nakon I. svjetskog rata uključuje se u radnički pokret i postaje sindikalni aktivist. U Beogradu je osuđen na 5 godina robije koju je odslužio u Srijemskoj Mitrovici. Uređivao je listove Borba i Radnik. Surađivao je s lijevo orijentirani intelektualcima onog vremena. U Ivancu je organizirao rudarske štrajkove 1936. i 1937. godine nakon kojih su rudarima poboljšani uvjeti rada. Od 1937. godine bio je član najviših rukovodnih tijela KPH i KPJ. Poginuo je 1941. godine u Karlovcu kao organizator antifašističke borbe za Kordun, Banovinu, Gorski Kotar i Primorje. Posmrtno je proglašen narodnim herojem.

 

Stjepan Vuković, (1905.-1975.), arheolog

 

Na početku karijere službovao je kao učitelj u Jurketincu, Donjoj Voći, Pahinskom i Varaždinu. Osnovao je Arheološki odjel Gradskog muzeja Varaždin, u kojem su izloženi nalazi prapovijesti varaždinske okolice. Istraživao je pretpovijesna nalazišta šireg ivanečkog kraja: špilja Vindija, okolica Punikvi, Draguševca i Krča kraj Cerja Tužnog. Istraživanje špilje Vindije je njegovo životno djelo. Kod Punikvi je 1939. godine otkrio nalazište paleolitskih kamena koji pripadaju ranom ašelanskom razdoblju i najstarije su kamene rukotvorine pronađene otkrivene na području Hrvatske. Starost im se procjenjuje na 500.000 godina.

 

Rudolf Rajter, (1912.-1969.), glazbeni pedagog, skladatelj

 

Službovao je kao nastavnik glazbe na mnogim školama u Hrvatskoj, bio voditelj pjevačkih zborova, tamburaških orkestara i korepetitor osječke opere. Pedesetih godina završio je studij glazbe na Pedagoškoj akademiji u Zagreb. Od 1954. do 1969. godine predavao je glazbeni odgoj i uspješno vodio pjevački zbor Osnovne eksperimentalne škole „Jordanovac“ Zagreb gdje je ostavio neizbrisiv trag. Uglazbio je popijevku Poleg jedne velke gore, a njegove brojne kajkavske šansone bile su izvedene i nagrađene na Festivalu kajkavske popijevke u Krapini. U Zagorskom kalendaru 1961. godine objavio je članak Pjevačka i muzička društva u Ivancu, u kojem je prikazana ivanečka glazbena tradicija od početka 20. stoljeća.

 

Ivo Ladika, (1912.-1984.), književnik

 

Rođen je u Stažnjevcu u učiteljskoj obitelji. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje i radio kao profesor na različitim srednjim školama. Dvije godine radio je kao novinar u kulturno-umjetničkoj redakciji Radio Zagreba, 7 godina kao redaktor u Leksikografskom zavodu FNRJ u Zagrebu, a bio je i Profesor na Visokoj privrednoj školi u Zagrebu. Pjesme je počeo pisati kao srednjoškolac, a prvo je objavio pjesmu u prozi Jesen. Bio je urednik časopisa i zbornika: Književna revija, Književno ogledalo, Književna Tribina i Zagorski godišnjak.

 

Metod Hrg, (1916.-1989.), arhivist i povjesničar nacionalne i crkvene povijesti

 

Osnovnu školu pohađao je u Ivancu, a gimnaziju u prvoj generaciji u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1942. godine i zaređen je za svećenika. Arhivist zagrebačkog kaptola bio je od 1966. do umirovljenja 1976. godine. Radio je na sređivanju Kaptolskog i Nadbiskupskog arhiva, čija građa nije bila objedinjena ni sistematizirana. Istražio je i objavio knjigu Kanonske vizitacije zagrebačke (nad)biskupije (uz J. Kolanovića). S Josipom Kolanovićem objavio je Novu građu o Jurju Dalmatincu i Seljačke bune XV-XVIII. stoljeća. Od velikog je značenja za nacionalnu crkvenu povijest objevljivanje Dnevnika biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Istraživao je i stariju ivanečku povijest, a neprocjenjivo značajne priloge objavio je u Ivanečkom kalendaru.

 

Ladislav Šaban, (1918.-1985.), klavirski pedagog, muzikolog i pisac ivanečke povijesti

 

Djetinjstvo je proveo u ivanečkom dvorcu uz djeda Božidara Kukuljevića i baku Klaru (barunicu rođenu Maroičić). Njegov otac dr. Josip Šaban otkupio je ivanečki dvorac. Ladislav je istraživao ivanečku povijest i ostavio neprocjenjivo vrijedne zapise o ivanečkom starom gradu na temelju izvorne dokumentacije i osobnog poznavanja obiteljskog stanja.

Završio je studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koncertni i pedagoški smjer kao student prof. Svetislava Stančića. Posvetio se je pedagoškom radu i do kraja života bio profesor klavira i metodike tog instrumenta na Muzičkoj akademiji.

Neumorno je istraživao hrvatsku glazbenu baštinu i kulturnu povijest, a posebno su ga privlačile orgulje. Napisao je brojne radove iz glazbene prošlosti Varaždina i okolice, povijesti muzičkog školstva u Hrvatskoj i djelovanju Hrvatskog glazbenog zavoda. 1975. godine postao je član JAZU (HAZU).

 

Ćiril Kos, (1919.–2003.), biskup đakovački i srijemski

 

Rođen je u Ribić Brijegu, a njegova obitelj 1925. godine seli u Slavoniju radi boljih životnih uvjeta. Osnovnu školu polazio je u Hrkanovcima, Klasičnu franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, a Bogosloviju u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1944. godine. Zbog neutemeljene političke krivnje, proveo je dvije i pol godine u zatvoru. Nakon toga, imenovan je tajnikom Biskupskog ordinarijata u Đakovu.

Za biskupa đakovačkog i srijemskog imenovan je 1974. godine. Kao biskup ostat će zapamćen po izgradnji doma umirovljenih svećenika i modernizaciji biskupske ekonomije. Na njegov poticaj sagrađene su nove crkve i župni domovi, te obnovljena stara crkvena zdanja.

Njegovim zalaganjem održana je 1982. godine proslava stogodišnjice posvete Strossmayerove katedrale, 1100. godišnjica smrti Sv. Metoda i Čirila 1985. godine i 750 godina povijesnog spomenika Đakova i postanka biskupije 1989. godine. Umirovljen je 1997. godine.

 

Mirko Malez, (1924.-1990.), paleontolog

 

Osnovnu školu i mehaničarski zanat izučio je u Ivancu, a srednjoškolsko obrazovanje u Varaždinu. Kao učenik varaždinske gimnazije sudjeluje u ljetnim arheološkim istraživanjima u varaždinskoj okolici pod vodstvom Stjepana Vukovića. Studirao je geološke znanosti na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Za vrije studija radio je kao tehnički suradnik u Geološko-paleontološkoj zbirci i laboratoriju za krš JAZU, koji pod njegovim vodstvom postaje Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara. Doktorirao je 1963. godine, a redovni član JAZU (HAZU) postao je 1979. godine.

Postigao je velik ugled na području paleozoologije, paleoantropologije, speleologije i geologije kvartara. Obogatio je svjetsku znanost radovima o spiljskim naslagama Vindije, Velike Pećina na Ravnoj gori, o pojavama ledenih klinova, krioturbaciji, razvitku riječnih terasa i dr. Najveći broj radova posvetio je faunama fosilnih sisavaca pleistocena, njihovoj rasprostranjenosti, migracijama i vrstama u geološkoj povijesti.

Analizirao je nalazišta fosilnih ljudi u Vindiji, Velikoj pećini i drugim lokalitetima i uspoređivao svoja istraživanja s europskim nalazima. Odlikovan je visokim odličjima i izabran za člana Austrijske akademije znanosti 1989. godine. Objavio je više stotina stručnih i popularnih radova, a značajno mjesto u njegovim istraživanjima uvijek je imao ivanečki kraj.

 

Josip Vresk, (1925.-2005.?), akademski slikar

 

Od ranog djetinjstva stvarao je u drvetu i glini, a njegov talent prvi zapaža učitelj u Kuljevčici Šime Kurelić. Dr. Adalbert Georgijević preporučuje ga slikaru Ivanu Režeku i profesoru Ljubi Babiću. S 14 godina kao najmlađi slikar uz Krstu Hegedušića sudjeluje na izložbi grupe „BA-BE-MI“ – Babić, Becić, Miše. Nakon izložbe upisuje se u Obrtnu školu, a kasnije nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Od 1948. godine redovito sudjeluju na izložbama likovnih umjetnika Hrvatskog zagorja i Međimurja, te na skupnim izložbama ULUH-a 1960. i 1978. godine. Samostalno je izlagao u Galeriji slika u Varažinu 1978. godine, a njegova retrospektivna izložba 1932.-1982. održana je u Galeriji „Karas“ u Zagrebu 1982. godine.

Malteški vitezovi Vojnog reda Sv. Ivana Jeruzalemskog proglasili su ga članom svojeg reda 30.12.2004. godine i dodijeli mu zvanje viteza-zapovjednika. Nažalost, Vresk je preminuo dok je priznanje putovalo iz Rima u Hrvatsku. Za izniman doprinos likovnoj kulturi i promociji Ivanca na globalnoj razini, posthumno mu je 2005. godine dodijeljena plaketa Grada Ivanca.

 

Milivoj Županić, (1925.-?), pravnik

 

Osnovnu školu pohađao je u Ivancu, a Realnu gimnaziju u Varaždinu. Za vrijeme rata sudjeluje u antifašističkom pokretu, a nakon rata bio je urednik Varaždinskih vijesti i dopisnik zagrebačkih listova iz Varaždina. Diplomirao je na pravnom fakultetu 1949. godine Nakon završenog studija radi u Narodnom odboru kotora Ivanec i Narodnom odboru kotora Varaždin kao pravni referent, savjetnik, načelnik i tajnik. Zaslužan je za obnovu piramide na Ivančici i uređenje izvora Mrzljak 1958. godine.

Bio je savjetnik i tajnik Ustavnog suda Hrvatske od 1964. godine, a 1983. godine izabran je za člana Suda. Kroz dva mandata Sabora bio je član Zakonodavno-pravne komisije Sabora, zagrebački gradski odbornik i predsjednik Komisije za propise i organizacijska pitanja gradske skupštine.

Sudjelovao je u izradi Ustava 1974. godine i promjenama republičkog ustava krajem osamdesetih godina. Predsjednik Ustavnog suda SR Hrvatske bio je 1988. i 1989. godine. Nakon toga bio je opet sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske do 1992. godine kada je umirovljen. Autor je više znanstvenih radova s područja prava. Nakon njegove smrti supruga Nataša ispunila mu je želju i darovala njegovu iznimno vrijednu biblioteku od 1200 naslova knjižnicama u Ivancu i Varaždinu.

 

Franjo Sanković, (1928.-), redovni profesor Veterinarskog fakulteta u Zagrebu

 

Rođen je u Vuglovcu, osnovnu školu pohađao je u Ivancu, a Gimnaziju u Varaždinu. 1947. godine upisao je studij na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, a diplomirao je 1953. godine. Prvo je radio u Veterinarskoj stanici u Ivancu i ambulanti u Bednji, a od 1961. godine na Kirurškoj klinici Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je 1962. godine. Boravio je na stručnom usavršavanju na visokim veterinarskim učilištima u Utrechtu i Cambridgeu radi specijalizacije goveda i drugih domaćih životinja. Za docenta Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1970. godine, izvanrednog profesora 1975. godine, a za redovnog profesora kirurgije, ortopedije i oftalmologije biran je od 1981. do umirovljenja 1993. godine. Od 1984. do 1989. godine predavao je kirurgiju i na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Autor je 75 znanstvenih radova i 25 stručnih i nastavnih priloga.

 

Literatura:
Zbornik 600 godina Ivanca, Marijan Kraš – Znameniti Ivančani, Ivanec, 1997.