Povijest

Povijest

Arheološka nalazišta Ivanca
 

Ivanečki kraj zabilježen je na svim arheološkim kartama svijeta kao jedno od prvih boravišta ljudske vrste. U špiljama Vindija, Velika pećina na Ravnoj gori, te Severovom kamenolomu kraj Vuglovca očuvali su se nalazi iz najstarijeg razdoblja pretpovijesti čovječanstva. Okolica Ivanca bogato je nalazišta raznih predmeta iz prapovijesti.

Okolica Ivanca bogato je nalazište raznih predmeta iz prapovijesti: kamene sjekire iz brončanog doba nađene su u Ivancu, Prigorcu, Stažnjavcu, Vuglovcu, pri Svetom Roku, Kuljevčici i Bedencu. U Ivanečkoj Željeznici je nađen antički novac, a u Vuglovcu su pored sjekire od kamena nađeni ostaci kostiju i srp iz bronce.

Brojni su nalazi fosilnih ostataka praljudi, oruđa i izumrlih životinja koji dokazuju kontinuitet boravka čovjeka i evolucije od kamenog doba do praslavenskih kultura. Velik doprinos arheološkoj znanosti ostvarili su Stjepan Vuković i Mirko Malez, Ivančani koji su svoje znanstveno i životno djelo posvetili istraživanjima u okolici Ivanca. Akademik dr. Mirko Malez sažeto je opisao pojavu čovjeka u ovim prostorima:

Povoljni klimatski uvjeti, biljni i životinjski svijet na tlu sjeverozapadna Hrvatske u pleistocenu omogućavali su kontinuirano naseljavanje ovog područja od najstarijeg od najmlađeg paleolitika i mezolitika. Hrvatsko zagorje predstavljalo je prirodnu ekumenu paleolitskih lovaca kroz cijeli pleistocen i to je „kolijevka paleolitika“, ne samo u Hrvatskoj već i na cijelom području jugoistočne Europe.

Kod naselja Punikve istočno od Ivanca, u dalekoj su prošlosti na otvorenom prostoru u toplije doba živjeli prastanovnici Ivanca. Na poljima, usjecima puteva i vododerinama arheolog Stjepan Vuković pronašao je primitivna kamena oruđa: ovalne ručne klinove, ručne šiljke i cjepače, vrlo grube obrade. Ovi su predmeti najstarije ljudske rukotvorine uopće, a praljudi su se njima služili udaranje, bušenje i rezanje u osvitu civilizacije čovječanstva. Smatra se da su ova oruđa nastala u starijem kamenom dobu, koja se datira na petsto tisuća godina prije sadašnjosti. Stjepan Vuković nazvao je ova oruđa kamenom industrijom nalazišta Punikve, koja po vremenu nastanka pripada najnižim kamenodobnim kulturama u Hrvatskoj i Europi.

 

Ivanec u srednjem vijeku

 

Podno sjevernih padina, na padinama i prvim brežuljcima Ivančice nastao je prije više od šest stoljeća Ivanec: Mi brat IVAN OD PALIŽNE, jeruzalemskog reda Sv. Ivana, PRIOR BELSKI, pozdravljamo u Spasitelju svih ljudi sve koju budu ovo doznali. Čuli smo kako su neki neprijatelji oteli sloboštine i isprave slobodne općine IVANCA podijeljene od naših predšasnika priora. Mi im ovime želimo pribaviti prijašnju slobodu i u istoj prijašnjoj slobodi uspostaviti one koji sad u njoj stanuju, tako i one koji dođu da ondje stanuju kao slobodni stanovnici, te odlučismo dati im sloboštinu koju ćemo vjerno obdržavati... Za trajnu čvrstoću ovih prava odredismo ovu ispravu staviti na naš pečat. Dano u četvrtak prije blagdana Svetog Ivana Krstitelja, 22. lipnja godine Gospodnje tisuću tristo devedeset šeste. (prev. Metod Hrg)

Ivanec svoj naziv duguje kapeli Svetog Ivana Krstitelja koju su podigli ivanovci nedaleko današnje župne Crkve Sv. Marije Magdalene u 13. stoljeću. Prvobitni je naziv naselja glasio općina Svetog Ivana, a tijekom vremena nastali su toponimi Ivanec i Ivančica, koja se prije nazivala Očura. Ivanec je svoje povijesne korjene potvrdio u današnjici: 24. lipanj – blagdan Sv. Ivana Krstitelja usvojen je Danom općine Ivanec.

Povjesničari su potvrdili značaj srednjovjekovne Bele, sjedište rada Fratres hospitalis sancti Johannis Iherisolimamitani, odnosno svetog Ivana Jeruzalemskog, za koje se udomaćio naziv ivanovci. Iz njihovog grada Puste Bele, na ulazu u Belski dol, upravljalo se je golemim posjedom od granica grada Varaždina do Lepoglave s obje strane Ivančice. Posjed ivanovaca, pored Bele, imao je i nekoliko manjih gospodarskih jedinica u Cerju, Jurketincu i Ivancu. Punikve se spominju kao posjed već 1304., a Cerje Tužno 1306. godine. Ivanovci su ih pod određenim uvjetima i na određeni broj godina iznajmljivali podanicima zaslužnim za obranu belskog posjeda i druge usluge učinjene redu.

Isprava u kojoj je Ivanec spomenut prvi put prijepis je dokumenta koji je Albert de Nagmihal. prior vranski i ban Hrvatske i Dalmacije podijelio ... brižnim i razboritim ljudima, sucu, prisežnicima, stanovnicima i podložnicima iz općine Svetog Ivana – Ivanca ... 22. veljače 1421. godine u Pakracu.

Banu je pokazana isprava Ivana Paližne iz 1396. godine s molbom da se prepiše i potvrdi, kako bi se potvrdile povlastice Ivančana u vrijeme kada red ivanovaca nestaje iz Hrvatske. Ova isprava, odlučujuća za povijesni identitet Ivanca, dugo se vremena nalazila u Budimpešti, a prvi je spominje Ivan Kukuljević Sakcinski, kao odnesenu iz Zemaljskog arhiva u svom radu o Vranskom prioratu, objavljenom 1886. godine.

Arhivist Metod Hrg, rođeni Ivančanin, pronašao je dokument u Hrvatskom državnom arhivu, nakon povratka hrvatske arhivske građe iz Mađarske. 1975. godine u Ivanečkom kalendaru objavio je prijevod teksta i povijesno – pravno tumačenje isprave. Zahvaljujući otkriću ove isprave, danas smo sigurni da je Ivanec postojao i prije 1396. godine u okrilju belskog posjeda ivanovaca; ona potvrđuje povijesni nastanak, njegove posebnosti i vjekovnu opstojnost ovog naselja. Nakon odlaska ivanovaca iz Hrvatske, čiji red je ukinuo papa Inocent VII. godine 1405., a na početku 15. stoljeća belski posjed prelazi u svjetovne ruka, a prvi vlasnik bio je 1439. godine Matko Talovac, a od 1446. Jano Vitovac i njegovi sinovi. Novi vlasnici više ne poštuju prijašnje povlastice Ivančana i stanovnika okolnih naselja, koji postaju obični kmetovi.

 

Ivanec u svjetovnom vlasništvu
 

1480. godine ugarski kralj Matija Korvin prodao je uz zalog 5600 dukata belski posjed s Ivancem mađarskim grofovima Ladislavu, Tomi i Franju Petheö de Gerse. Ova mađarska obitelj bila je vlasnik cijelog ivanečkog kraja punih 250 godina, odnosno do sredine 18. stoljeća. Kralj Ferdinand izdao je obitelji Petheö 1564. godine darovnicu kojom potvrđuje prvotno vlasništvo u kojoj su nabrojana sela i naselja Ruskovec, Završje, Lovrečan, Lukavec, Vitešinec, Gačice, Margečan, Seljanec, Ivanečki Vrhovec, Šaturnjak, Punikve, Prigorec, Ivanec, Vuglovec i Stažnjevec.

Gotovo je napoznato da su Ivanačni zbog nepriznavanja povlastica podigli pravu seljačku bunu koja je trajala od proljeća 1568. do kraja 1569. godine. Nakon pregovora i posredovanja hrvatskog sabora i bana smanjeni su nameti i tlaka, a podavanja su plaćana u novcu, što je vjerojatni razlog da se ivanečki kmetovi nisu pridružili seljačkoj buni u Hrvatskom zagorju koja je planula četiri godine kasnije.

Prema vizitaciji ivanečke župe iz 1649. godine procijenjeni broj žitelja Ivanca iznosio je 350 – 400, a Mačkovec, Kaniški Vrhovec i Kraševec brojio je oko 200 stanovnika. Po broju zadružnih obiteljskih kuća prije 350 godina, blizu 200 žitelja imala su naselja Vuglovec, Punikve i Prigorec. Kapela koju su grofovi Petheö de Gerse na mjestu stare ivanovečke crkvice imala je vrijedan inventar crkvenog posuđa i misnog ruha, a kaleži i pladnjevi prenijeti su kasnije u župnu Crkvu Sv. Magdalene, u kojoj se čuvaju i danas. Od ostataka kapele preostala je krstionica, te portal na ulazu u ivanečki župni dvor s natpisom iz 1861. godine. Stari grad Ivanec je izgradila obitelj Petheö de Gerse sredinom 16. stoljeća, točnije postojao je 1558., kada je Frakcija Choron, žena Benedikta Petheöa uvedena u posjed grada.

Grofovi Erdödy vlasnici Bele, Ivanca i Jurketinca od 1740. godine dogradili su i uredili kaštel koji je s kasnijim pregradnjama trajao sve do 27. listopada 1943. godine, kada je u ratom okršaju zapaljen i otpočelo njegovo propadanje. 1959. godine ostaci znamenja simbola ivanečke prošlosti su porušeni. Očuvana dokumentacija prikazuje ivanečki stari grad u sjaju velikaške palače kružnog oblika koju su činila četiri krila. Sjeverna strana imala je obrambenu namjenu s tri impozantne kule, koje su štitile zapadnu i istočnu stranu. Najstarija je bila velika branič-kula debelih zidova i visine tri kata, prema mišljenju prof. Szaboa i dr. Anđele Horvat, sagrađenih u renesansnom stilu. Zapadno krilo imalo je stambenu namjenu, vjerojatno iste starosti kao i glavna kula, a južno je nastalo u 18. stoljeću za Erdödyjevog vlasništva. Obitelj Petheö doživjela se 1728. godine, kada umire Ivan Petheö, zadnji muški potomak, a po smrti njegove supruge Barbare Falussy 1730. godine, ivanečki posjed i Belu – najkasnije oko 1735. godine preuzima kraljevski fisk koje kralj dariva grofu Palffyju, a 1740. sva imanja kupuje za 80.000 forinti grof Ladislav Erdödy Novomarofski.

Dvadesetak godina kasnije (1763.) ženski potomci obitelji Petheö pokrenuli su parnicu za povrat oduzetog nasljedstva koja je trajala 54 godine i okončana 1817. godine u njihovu korist. Imanje Belu, Cerje i Ivanec podijelilo je 15 obitelji. Nakon ove povijesne parnice Ivanec i ivanečki grad sa zemljištima pripao je barunu Adamu Peharniku Hotkoviću, čija je kćer Katarina naslijedila očevo nasljedstvo, a udala se za odvjetnika Nikolu Fallera. Franjo Kukuljević je baštinio dobro Ivanečka Kaniža sa šumama i zemljom (oranice, livade, vinogradi), gdje podižu manju ladanjsku kuriju i gospodarske objekte.

 

Ivanec u posjedu obitelji Kukuljević-Sakcinski

 

1867. godine ivanečki kaštel kupuje Ladislav Kukuljević, sin Franje Kukuljevića, nasljednik Ivanečke Kaniže, jedan od najimućnijih ljudi svog vremena. Pred smrt Ladislav je cjelokupni imetak i kaštel prenio nećaku Božidaru, sinu Ivana Kukuljevića Sakcinskog, jer nije imao djece. Znatan dio imetka bogati Kukuljević je oporučno ostavio velikoj obitelji, prijateljima, društvima za širenje prosvjete u Hrvatskoj, vatrogascima, potpore za siromašne, svoje bivše kmetove, sluge, namještenike i mnoge druge. Umro je u Ivancu 1896.

Novi vlasnik ivanečkog kaštela Božidar Kukuljević (1861. – 1927.) dao je objektu konačan izgled kakav poznajemo s razglednica, a stariji Ivančani pamte njegovu veličinu i ljepotu. Uredio je engleski perivoj (današnji park), a stambene prostorije opremio stilskim namještajem i slikama iz ostavštine slavnog oca Ivana: originalnim slikama Vjekoslava Karasa, portretima povijesnih ličnosti Hrvatske, te drugim umjetninama.

Nažalost nesnalažljiv u održavanju vlastelinstva, a naklonjen glazbi, opterećen obiteljskim obvezama, Božidar je postupno rasprodao i založio dijelove ogromnog posjeda. Uz velike novčane teškoće, njegov sin Radovan Kukuljević 1934. godine svoje tri četvrtine ivanečkog posjeda prepušta šurajaku dr. Josipu Šabanu, mužu sestre Ladislave. Stari grad Ivanec postao je tako ljetno stjecište obitelji Šaban, sve do nepopravljivog oštećenja u II. svjetskom ratu.

 

Župna crkva Sv. Marije Magdalene u Ivancu

 

Župna crkva Sv. Marije Magdalene u Ivancu sagradila je obitelj Erdödy od 1758. do 1760. godine, a sadašnji izgled dobila je početkom 19. stoljeća. Crkvu je posvetio25. srpnja 1803. godine biskup Maksimimilijan Vrhovac. Njezinu posebnu vrijednost predstavlja krstionica, prenijeta iz kapele obitelji Petheö. Posebno je vrijedan crkveni inventar, dva kaleža (17. – 18. st.), monstraca i pacifikal (17. st.), te barokni svijećnjaci, renesansne posudice za vodu i srebrni pladanj.

Župni dvor – kurija uz Crkvu Sv. Magdalene je izdužena barokna jednokatnica, a na dvorišnom kamenom portalu iznad ulaza upisana je godina 1681. i imena porodica Gottal i Petheö. Kapela Sv. Duha nad Prigorcem spominje se priv put 1638. godine, a po tipologiji, crkvica je nastala na svršetku 14. stoljeća. Odlikuje se izuzetnim položajem na vrhu brežuljka na 564 metara koji dominira cijelim ivanečkim krajem. Kapela je građena od kamena, a novijeg su datuma sakristija i toranj, a zvona su s kraja 17. i početka 18. stoljeća. Kapela Sv. Donata u Nazorovoj ulici, uz ivanečku zaobilaznicu, prvotno je nastala još 1784. godine, a 1891. godine trošna, obnovljena je zaslugom Ladislava Kukuljevića.

Kurija uz Odgojni zavod Pahinsko predstavlja mali ladanjski dvor sagrađen sredinom 19. stoljeća. Objekte je sagradio Nikola Faller, otac poznatog dirigenta Nikole Fallera.

print